HKUD „Vladimir Nazor” Sombor

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Kako je razvoj zgazio održivost

Sreća

Zamislite na tren da imate neograničenu mogućnost kupnje - što biste sve kupili? Novi mobitel? Auto? Torbu? Sigurna sam da bi većina, bez puno razmišljanja, mogla nabrojati cijeli niz stvari koje (misli da) želi. Ako ste među onima koji vjeruju kako se sreća, inače eluzivan i teško mjerljiv pojam, može mjeriti količinom stvari koje posjedujemo možda će vam nekoliko brojeva promijeniti mišljenje: više od 80% kupljenih stvari u roku od 6 mjeseci završi u smeću; samo elektroničkog otpada ima više od 50 milijuna tona; manje zemlje (poput Austrije) godišnje bace više od 60 000 tona hrane...

Čini se da sreća živi kratko i to negdje na putu od dućana do kante za smeće i sve jasnije postaje da „više“ ne znači nužno i „bolje“ pa se moramo zapitati može li se kupiti kvalitetan život i koliko on košta?

 

 

Kako izmjeriti kvalitetan život?

 

Napredak se i prosperitet nekog društva do sada mjerio općeprihvaćenim BDP-om (iznosom bruto društvenog proizvoda) koji je „indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom dane godine, izraženo u novčanim jedinicama” – zapravo pokazatelj količine tokova novca u godini dana. Tako će nova tvornica uglavnom povećati BDP, ali nam ta brojka neće reći ništa o zagađenju okoliša prouzrokovano tvornicom, radnicima koji češće oboljevaju od, recimo, raka pluća ili zemljištu zagađenom otpadnim nusproizvodima.

BDP također ne govori ništa o tome imaju li radnici zdravstvenu zaštitu, rade li u njoj djeca, isplaćuju li se plaće...

Kako, osim ekonomije na koju je usmjeren BDP, postoje i druge važne dimenzije nekoga društva koje govore o kvaliteti života stanovnika, UN je u okviru svoga Programa za razvoj uveo novi indikator - Indeks ljudskog razvoja (HDI –Human Development Index). Tako Dražen Šimleša u svojoj knjizi Ekološki otisak – kako je razvoj zgazio održivost objašnjava kako je HDI indikator koji u sebi kombinira rezultate triju područja i na taj način mjeri kvalitetu života u nekom društvu:

1) mogućnost dugog i zdravog života (mjeri se prosječnom životnom dobi)

2) mogućnost edukacije (mjeri se stupnjem pismenosti, te brojem ljudi upisanih u stupnjeve obrazovnog sustava)

3) mogućnost pristojnih uvjeta za život (BDP po glavi stanovnika mjeren paritetom kupovne moći – PPP)

 

Iako bi se i HDI-u moglo naći nekoliko zamjerki, važno je da je dobar pokazatelj toga da mnoge države imaju visoki BDP uz znatno niži HDI ili obrnuto što nas dovodi do najvažnijeg pitanja – kako i u što države ulažu zarađeni novac? Neke ga ulažu u zdraviji i kvalitetniji život a druge...pa, u nešto drugo. Zaključak koji se naprosto nameće je taj da je kvalitet našeg života prije svega politička odluka i ovisi manje o tome koliko je država bogata a više o tome u što ulaže sredstva koja ima.

 

Razvoj po svaku cijenu?

 

Cilj je jasan: kvalitetan život za sve - no na putu do njega itekako se moraju birati sredstva. Zamka u koju često upadamo jest zanemarivanje uvjeta odosno prirodnih resursa. Jednostavno rečeno: zna se točno koliko, naprimjer, divljih svinja može obitavati na određenoj površini s obzirom na kapacitet ekosustava (raspoloživu hranu i resurse). Kako su ljudske potrebe daleko složenije koncept se ne može jednostavno preslikati no jednadžba je u osnovici ista: imamo određenu količinu prirodnih resursa koji mogu podržati određene stilove života određenog broja ljudi, poveća li se broj ljudi i živimo li iznad prirodnih kapaciteta (a to je način života SAD-a, Zapadne Europe i nekolicine drugih razvijenih zemalja) nepovratno trošimo resurse i uništavamo vlastito stanište, drugim riječima – ostavljamo preveliki ekološki otisak.

 

Ekološki otisak

 

Pojam su ekološkog otiska razvili Mathias Wackernagel i William Rees (iako je i prije bilo uočavanja i zapažana istoga ali pod drugim imenima) te ga opisuju kao alat kojim se mjeri količina „tla i vode potrebnih da podrže materijalni standard određene populacija uz korištenje prevladavajuće tehnologije“. Računa se na globalnoj razini ali i na razini država, gradova, regija... Također možete izračunati i vlastiti ekološki otisak na www.myfootprint.org.

Sve što činimo, svaka stvar koju kupimo, količina smeća koju proizvedemo, odabir hrane koju jedemo – sve to utječe na naš ekološki otisak, a to posebice vrijedi za konzumeristička i ekonomski bogata društva. I dok želimo sve više i više ualzimo u začarani krug u kojemu u utrci za velikim BDP-om i HDI-om nemilice trošimo prirodne resurse na uštrb zemalja u razvoju i na uštrb vlastite budućnosti.

Na žalost, ne propitujemo svoje postupke i zaboravljamo da je nova stvar koju smo kupili negdje napravljena i da je za to utrošena određena količina energije kao i za transport, da će nas služiti neko vrijeme a potom završiti u smeću gdje će opet biti potrebno vremena (često više stotina godina) i energije da se razgradi i da će svo to vrijeme taj komad zemlje biti zagađen čime će se površina bioresursa koja nam je na raspolaganju još više smanjiti.

 

Jednostavno – ekosustav ima svoje kapacitete i granice preko kojih ne možemo ići bez posljedica te je jedini ispravan način razvoja onaj koji uz rast BDP-a i HDI-a smanjuje ekološki otisak, tako da ako želimo sačuvati svoju budućnost u težnji za razvojem nipošto ne smijemo zanemariti održivost.

 

Marina Balažev

 

Čitajte AKTUELNO
i
nternet izdanje




Sva prava zadržana.    (c)2011   HKUD "Vladimir Nazor" Sombor