
Čeljadi, ispripovidat ću jednu pripovitku koja se zgodila u našim šorovima podavnim godinama, kako je jednom čoviku dogorila svića, no ne bi citiro imena, da se svit ne bi našo uprašen.
I sad još živi, a umro je već jedanput. Nije čudo što ga cilo selo, šorovi nikim bojažljivim strahom poštiva, ta sa praga onoga svita se je vratio i kao da je sa smrćom ugovor sklopio, ovoj ni u glavi da ga na novo umori, ma je već prišo osamdesetu godinu.
Ni ne živi ko drugi ljudi. On najvoli kad je sam, kad ga nitko ne buni. U sobici sidi i očenaše mrvi, a kad svrši molitvu, napije se vina, zapali na staru smrdljivu copovku, zatim sidne na klupicu i zadubi se u svoje misli. Vidi se na njemu, da je zadovoljan.
Poklem sam čuo o njegovoj prošlosti, da pokažem onom selu, da je starac onaj isti, koji je prije nesrićne smrti bio, i da ga se zaoto netriba bojati, često sam ga pohodio i iskreno mogo kazat, nikad ga nisam našao nevoljnog. Kad sam ga zapito, kako je, on mi uvik istim neprominjivim hrapavim glasom odvratio: „dobre". Jer Bunjevac je, kao i sva kuća njegova.
Al’ jedared nije bilo „dobre", primjetim ja i čisto sam se odmako od njega, da me štapicom ne žagne, što mu ovaj žalosam dogadjaj opominjem, al se on nije rasrdio, već grohotom nasmijo, a zatim odmah uzklikne:
- Da ste to vidili, kad sam se ja na astalu med gorućim svićama klapio i probudio!- opet se nasmije, a zatim doda - kako se nezgoda desila, ne znam, samo to još pamtim, da kada su konji uplašiti u big udarili i kola izvrnili, mene je lotra pritisla i ovu desnu ruku smrskala.
-Uh- zgrozim se na to pun sažalenja, a starac nastavi.